Govori se da Lacaton & Vassal grade svoje projekte za polovicu raspoloživih sredstava, što je grubo neshvaćanje njihova rada, budući da zapravo očito iskoriste sva sredstva, ali pomoću njih sagrade dva­put više prostora. U tom smislu i sama pomisao na to da bi Lacaton & Vassal mogli graditi projekt socijalne stanogradnje činila se proturječnom. Kao plod modernističke doktrine “Die Wohnung für das Existenzminimum”, koja je proglašena 1929. godine na 2. konferenciji CIAM-a u Frankfurtu, socijalna se stanogradnja oslanja na ideju o smanjenju broja četvornih metara po pojedincu radi udomljavanja što većeg broja ljudi. Kako bi izbjegli okove takvog društvenog biheviorizma, Lacaton & Vassal uveli su vlastitu doktrinu, koja bi se mogla nazvati “Die Wohnung für das Existenzmaximum”: izgradnja ma­ksimalnog prostora pomoću danih sredstava. To čudesno umnožavanje životnog prostora bez po­većanja sredstava moguće je zbog korištenja jeftinih građevinskih sustava i materijala, koji se dosad nisu koristili za ovu vrstu gradnje. U kući u Coutrasu 2002. uzeli su standardni staklenik i pretvorili ga u obi­teljsku kuću pomoću niza skromnih građevinskih izmjena. Nakon podizanja dva svoda standardnog staklenika ukupne veličine 300 m2 u jednom su dijelu kuće dodali unutarnju ovojnicu radi nužne izolacije dnevne i spavaćih soba. Drugi je dio kuće ostao prazan – nema čak ni podne ploče, jer ga klijent u osnovi koristi kao ograđeni prostor na otvorenom za vrtlarstvo, sušenje odjeće, spremište, terasu za doručak, itd. Koristeći konstrukciju sta­k­le­nika, Lacaton & Vassal su uspjeli kući u Coutrasu dati dva­put više prostora nego što bi za isti novac imala kuća uo­bi­čajene gradnje i materijala (četvorni metar staklenika stoji jednako kao četvorni metar kva­litetno popločanog poda).